Među hasidima se pripovijeda  jedna priča o svijetu koji će doći, koja kaže: 'Ondje će sve biti upravo kao što je ovdje. Kakva je danas naša soba, takva će biti i u svijetu koji će doći. Gdje danas spava naše dijete, tu će spavati i u drugom svijetu. I odjeću koju nosimo u ovom svijetu, nosit ćemo i ondje. Sve će biti kao što je sada, samo malo drukčije'. 

Ova kratka priča prenesena je u djelu talijanskog filozofa Giorgia Agambena Zajednica koja dolazi. Ona bi mogla poslužiti i kao otriježnjujući izazov načinu na koji suvremeni arhitekti razmišljaju o inovaciji. Prazan list papira na crtaćem stolu arhitektonskog ureda zamijenila je praznina kompjutorskog ekrana, no poriv za popunjavanjem te praznine nije se promijenio. U ideologiji arhitekture kao struke, novina je izjednačena s inovacijom, a dimenzije fizičke intervencije često se doživljavaju u odnosu s radikalnošću projekta. Projekti koji se bave obnovama, rekonstrukcijama i interpolacijama moraju se nositi s profesionalnom pristranošću prema prioritetu autorstva. Obnavljati znači stupati u odnos s postojećim. Poznata je izreka Rema Koolhaasa da nas konzervacija preuzima.  No kontrast između nove izgradnje i očuvanja starog stanja je varljiv: uspješna konzervacija podrazumijeva novu intervenciju. Očuvanje zgrade u postojećem stanju ne znači njezinu konzervaciju nego dovodi do nasilnog uništavanja od strane sila slobodnog tržišta, privatizacijskih pritisaka i promijenjenih političkih okolnosti. Neuspjeh laissez faire stava jasno je vidljiv u deprimantnoj sudbini modernističke arhitekture na području bivše Jugoslavije.